Zahtjevno tj. preosjetljivo dijete: Kako ga prepoznati i s njim postupati?

BEZ obzira na to jesu li za to odgovorni geni, prenatalno iskustvo, iskustvo rane životne dobi ili nešto drugo, dojenčad različito reagira na različite podražaje. Dok nekima dodir pera djeluje kao neugodno struganje brusnog papira, drugima je ugodan. Neka će beba negativno reagirati na sušilo za kosu, a druga će od njega zaspati.

S obzirom na intenzitet percepcije podražaja koji primaju svojim osjetilima, djeca mogu biti prekomjerno ili premalo osjetljiva. U ovom drugom slučaju dijete treba mnogo više podražaja kako bi postalo svjesno određenih prizora i zvukova.

Događa se da se takva djeca kad malo porastu počnu neprestano zalijetati u ljude i stvari i započinjati tučnjave u pokušaju da dobiju više taktilnih podražaja. Obožavaju kad ih se baca u zrak, a prag boli im je visok. Preosjetljivost se ne mora odnositi na sva osjetila. Roditeljima nije jasno zašto od dvoje djece jedno različito reagira na isti podražaj. Zato se odrasle upozorava da ne uspoređuju previše svoje dijete s drugom djecom. Na primjer, neke bebe s lakoćom obuhvaćaju pogledom mamin izraz lica i razumiju što on znači, dok druga to ne mogu.

Visoko senzitivna beba čak i na rutinske zvukove i iznenadne zagrljaje može postati jako uznemirena i nesposobna za mirnu interakciju s roditeljima. Srećom, roditelji mogu pomoći djetetu pokazujući mu kako da se umiri. Pritom moraju biti iznimno nježni, suosjećajni i koristiti se nježnim, ali čvrstim pritiskom na tijelo kako bi ga umirili. Svakako trebaju zaštititi dijete od glasnih zvukova i sami govoriti nježnim, visokotonalnim glasom dok se igraju s takvim djetetom. Nizom malih koraka, bez nametljivih kretnji, postupno ćete pridobiti djetetovo povjerenje te poticati bebu da preuzme inicijativu tako što ćete tražiti od nje da sama dosegne igračku, umjesto da to traži od vas.

Odnos prema djetetu

Posumnjate li da vaše novorođenče pripada ovoj skupini osjetljivije djece, morat ćete skupiti jako puno strpljenja i ljubavi da pronađete zajednički jezik s djetetom. U svakom slučaju treba izbjegavati bilo kakvu vrstu pretjerane stimulacije djeteta. Ako dijete loše reagira na zvukove, treba dobro izolirati njegovu sobu od buke, prilaziti mu nježno, bez naglih trzaja, a ostale članove obitelji treba upozoriti na to da ne uzimaju bebu u naručje ako ona ne pokazuje za tim zanimanje ili se počinje mrštiti i plakati.




Igra s djetetom treba biti umjerenog intenziteta, u skladu s djetetovim trenutačnim raspoloženjem. U slučaju vrlo glasnog bebina plača, pomozite si povremeno čepićima za uši, bar dok je nosite u naručju i plače vam doslovno u uho. Oba roditelja moraju raditi usklađeno, s unaprijed dogovorenim smjernicama. Roditeljska bi se atmosfera, prema mišljenju dr. Greenspana, trebala sastojati od četiriju temeljnih elemenata: empatije, reda i granica, poticanja inicijative te samopromatranja.

Osobine osjetljive bebe mogu se prepoznati po nekima (ako ne i svima) od sljedećih karakteristika:

– dojenče često pati od kolika
– vrlo je razdražljivo
– dijete gotovo neprestano plače (vrlo glasno!) i želi da ga se nosi
– normalne aktivnosti, poput spavanja, hranjenja, mijenjanja pelena, više nalikuju na borbu roditelja i djeteta nego na rutinske aktivnosti
– vrišti kad ga se spusti u krevetić i uspavljivanje je dugotrajno
– ne voli presvlačenje odjeće
– može se buniti zbog načina na koji ga nosite
– često se budi noću uplakano tražeći utjehu
– iznimno je vezano uz majku (“ljepljivost”, vješanje za mamine noge i sl.)
– kad nauči izgovarati riječ “mama”, zvat će je sve dok se ne odazove
– poslije će raditi probleme oko odlazaka u jaslice i vrtić
– teže izražava vlastite želje, radije plače i čeka da roditelji sami pogode što želi, a roditelji su iscrpljeni i osjećaju se “zarobljeno”
– zbog straha će možda udariti ili ugristi drugo dijete
– strašljivo je i vrlo oprezno
– kad nauči izražavati svoje misli, često se žali na čudovišta, vještice i sl.
– čak ako je i vrlo darovito, dijete svoj senzorički sustav ne drži potpuno pod kontrolom

Izvor: Roditelji.hr