Termin je iza nas, a ja sam i dalje trudnaaaa!

ETO, došao i prošao termin, a ja sam i dalje trudna. Možda najsnažniji osjećaj, u ovoj cijeloj buri (jer u posljednje vrijeme sam samo ogromna kugla emocija) je nesigurnost. Koliko će sad to trajati?! Sedam, deset dana? Dva? Termin je kao neka ciljna ravnina, od samog početka trudnoće. Do tamo treba dobacit, tamo daleko sve završava.

Kad prvi put saznaš da si trudna, taj cilj je tako daleko, često u drugoj kalendarskoj godini. Trebaju se smijeniti godišnja doba, treba preći tako mnogo nekih značajnih točki koje su na početku daleko. Zato dok se na prvom ultrazvuku pokaže ona točka kraj se čini..dalek, možda čak i upitan – tko zna što se sve može dogoditi putem. Pa malo odahneš kad prođu ona prva tri mjeseca za koje uvijek kažu da su najrizičniji. Pa još malo odahneš kad počneš osjećati svoju bebu da te lupka i dobro je. Pa s prolaskom mjeseci dobiješ i neku sigurnost da ste ok vas dvoje, eto malo po malo napredujete i rastete.

Polako prema cilju

Prolaze dani i mjeseci, i pregledi, i sve nekako ide tom datumu termina. Tom datumu koji se na početku činio neopisivo dalek. Pripremiš stvari, pripremiš sebe, oslobodiš se straha (više-manje, realno, strah je uvijek tu negdje) i onda dva tjedna prije, kad rizika više nema, pomisliš, pa, bilo bi ok i da sad završi. I svaki dan nekako to misliš, svi ti govore – sad bi moglo biti bilo koji dan. Ali i dalje se prema terminu odnosiš s nekim respektom, barem je meni tako – uvijek znaš točno koliko dana je između tebe i termina.

Zato sam kad sam s prvim djetetom dobila trudove dva dana prije termina, bila skroz uzbuđena. Vidi, mrvu je uranio. I uvijek znam da je rođen dan prije termina, i da se trebao roditi 5.3., a ne dan ranije. Podsvjesno, i u ovoj trudnoći sam to nekako očekivala – ili će biti dan ranije ili dan kasnije, ali sigurno jako blizu termina.

…Ili ipak ne

Ali ovaj put, termin je došao, ja sam došla na pregled.. i ista takva krupna i nespretna otišla kući, bez ikakve naznake da bi se nešto moglo skoro dogoditi. Već sam evo bila i na još jednom pregledu od tad i dalje nikakvih naznaka da će se nešto dogoditi. CTG je uredan, plodne vode ima, on je unutra očito sasvim sretan–ali kad će van? I sad odjednom strahujem oko toga koliko će točno kasnit. Ako kasni dva dana, mogao bi i deset?! Hoće li uopće ovaj porod krenuti sam od sebe ili će me morati inducirati? Odgovor nema nitko.

Doktori naravno, nemaju razloga požurivati stvar jer je sve ok, meni svi govore da se opustim, ali napetost je u zraku oko mene. Osjećam je i kod muža, i kod roditelja, i kod prijatelja koji konstantno zovu i šalju poruke. Sve zanima da li se nešto događa. A istina je da se ne događa apsolutno ništa. Osim što je taj termin uz koji smo se svi tako vezali došao i prošao, sve ostalo je kao što je bilo i prije tjedan i prije dva. Nema baš nikakvih vijesti. Ništa se ne događa, kao da je vrijeme stalo. I nitko, a najmanje ja, ne zna do kad će biti tako. Možda noćas rodim. Možda neću ni za četiri dana.

Najsmješnije od svega? Za par dana mi je rođendan. I ja sam kasnila na termin. Izgleda da je istina da se sve vraća… Ali do kada? Samo me to zanima sada? Do kada i hoće li više!

Izvor: novi.ba