Žena mu je u komi: 'Ne mogu ugasiti aparate iako me molila'

Molila me, ako ikad završi na aparatima, da joj pomognem da umre. Ja to ne mogu, nemam snage, ne mogu svojoj supruzi, majci moje djece, oduzeti život...

Počeo je ovako svoju bolnu životnu priču jedan od najuglednijih hrvatskih liječnika, čija supruga dvije godine leži u komi u bolničkom krevetu. Teška bolest ukrala im je sreću.


Zajedno su od rođenja
Idealan život s romantičnom ljubavi kakve smo mogli vidjeti samo na filmskom platnu zamijenili su bol, tuga i depresija. Naime, liječnik i njegova supruga doslovce su zajedno od kolijevke, ali to su otkrili tek kad su se kao tinejdžeri zaljubili. Bili su kolijevka do kolijevke u bolnici, rođeni su samo u dan razlike, zajedno su išli u vrtić, ali se ondje nisu zajedno igrali nego su to otkrili mnogo kasnije na fotografijama. Ljubav se rodila još u srednjoj školi i od tada su nerazdvojni.

Život o kakvome mnogi sanjaju slomio je maligni oblik multiple skleroze. Ženu koja je tad imala 35 godina, majku dvoje maloljetne djece, zarobio je u nepokretno tijelo. Zadnje 22 godine život se sveo na mučno preživljavanje. Kako zlo nikad ne dolazi samo, prije dvije godine puknula joj je žila u mozgu te od tada nesvjesno živi na aparatima.


- Nakon drugog porođaja, prije 22 godine, oboljela je od teške degenerativne bolesti koja je bila toliko agresivna da je u roku dvije godine ostala nepokretna, oduzeti su joj svi ekstremiteti. Svoju drugu bebu nije mogla ni dojiti - priča nam njen suprug, jedan od najuglednijih hrvatskih liječnika, koji je svoju životnu bol godinama čuvao daleko od javnosti. Ni sad svoju životnu priču ne bi na ovakav način dijelio da nije bilo ljudi kojima je očito smetala njegova briga za suprugu i koji su smatrali da njegova žena “nepravedno zauzima mjesto drugim pacijentima u bolnici”. 


- Ne daj Bože nikome ovako. Oni koji se upuštaju propitivati ovakve stvari, koji očito smatraju da bih trebao pustiti suprugu da umre, neka joj oni isključe aparate ako mogu. Ja niti mogu niti želim bez obzira na svoju struku i, naravno, zakon koji to kažnjava. Vjerujem u čuda i s obitelji se nadam čudu. A da su čuda moguća, dokazala je upravo moja supruga, kojoj su prije dvije godine nakon moždanog udara i operacije predvidjeli mjesec dana života. Sve nas je, nasreću, prevarila - vidno potresen priča nam liječnik. 
Prve simptome ove opake i pritajene bolesti primijetili su nakon porođaja, kad se vratila kući s drugom bebom.


- Sjećam se tog dana kao da je bio jučer. Požalila se kako osjeća slabost u rukama i nogama. S obzirom na to da nakon porođaja žene često imaju raznih tegoba, nismo odmah pomislili na najgore, no sumnjao sam da to što je opisala ipak nije uobičajeno stanje. Obavili smo sve pretrage koje su se tad mogle obaviti, no uz druge ginekološke probleme prošuljala se ova teška bolest. Prije dvije godine kulminiralo je i moždanim udarom, te je sada dvije godine u komi - priča liječnik, vidno se trudeći suspregnuti emocije.

'Nisu je htjeli operirati'
Detaljno pojašnjava kako su se nosili s crnim prognozama.


- Prvo je uslijedio šok. To su takvi stresovi na kakve vas nitko ne može pripremiti i od kojih se ne možete obraniti. Nije to bio strah od smrti nego strah od nepokretnosti, da će cijeli život ovisiti isključivo o tuđoj pomoći. Druga faza je bila prilagodba nastaloj situaciji, a javio se i inat, kad čovjek shvati da ipak želite živjeti i boriti se - nastavlja liječnik.

On je sve te godine bio brižan otac i suprug te vrijedan liječnik, pa je djecu svakog dana vozio u školu i na treninge, suprugu hranio, prao, pomagao joj da obavi sve životne potrebe, bio je životni suputnik i psiholog. Dok je radio, supruzi je osigurao brigu i njegu. Kako je on sve to proživljavao, pojašnjava:

- Znate to je stanje u kojem nakon posla dođete kući i čeka vas... Ma ja vam ne znam kad smo se mi zadnji put smijali u kući. Ne sjećam se da smo se zajedno radovali Novoj godini. Neminovno je da takav šok dovede do depresije jer ta bolest za sobom povlači i druge zdravstvene tegobe i čini vam se da tom zlu nema kraja. No pokušavali smo, trudili smo se potisnuti to sve razgovorima - priča nam liječnik.

Sreću zamijenila depresija
- Moja supruga je u ta dva desetljeća promatrala kako djeca odrastaju. Naše mlađe dijete majku ni ne poznaje kao zdravu osobu, ono nije znalo da majke idu s djecom u park, da šetaju, kupuju, da ih zagrljajima tješe, sve dok nije odraslo. Starije dijete ju je poznavalo samo nekoliko godina kao majku koja je mogla napraviti sve za svoje najmilije. Kad je ostala nepokretna, rekla mi je: ‘Ja sam zarobljena u ovom tijelu, jer moj duh je i dalje mlad, duh kao svake žene s 35 godina kakav bi trebao biti u naponu snage’ - prisjeća se liječnik. Nakon 20 godina, kad su već djeca odrasla, supruzi su se pojavili novi simptomi koji su dodatno otežavali život.


- Odbijala je liječenje. Molila me da joj pomognem skratiti muke, i to ne jednom. A ja sam nju molio da takvo što ne traži od mene. Objasnio sam joj da ja s tim ne bih mogao živjeti. Meni moja savjest ne bi dopustila da živim sa znanjem da sam pomogao supruzi da umre. Kako bih to djeci rekao, kako bih to objasnio. Malo je reći da bih se osjećao kao ubojica. Kad je to prvi put bila spomenula, samo su mi djeca bila pred očima. No shvatila je, razumjela je i prihvatila moje objašnjenje - dodao je.