ISPOVIJEST HRVATA KOJI SADA ŽIVI U ŠVEDSKOJ: ČUDIM SE ŠTO SAM TOLIKO DUGO TRPIO ISKORIŠTAVANJE

Splićanin Franko F. ima 46 godina, suprugu i djecu i odlučio se za drastičnu promjenu svog života – selidbu u Dansku.







Prvi utisci su mu da je u kraljevini hladno, vlažno, da se sunce rijetko vidi i da ljudi nisu baš pristupačni, ali se vidi i da je društvo stabilno, a država uređena, pa je opšti utisak pozitivan.



Zasad mu je najveći problem previše slobodnog vremena.



– Počinjem da radim 1. februara, a posljednjih 10 godina mi je radni dan u prosjeku trajao 16 sati. Ovaj višak slobodnog vremena mi je svojevrsni šok. Ne znam šta da radim sa njim i kako da ga ispunim – kaže Franko.



Međutim, kada uskoro počne da radi u firmi ventilacionih i klimatizacijskih sistema, radni dan će mu biti upola kraći, a plata čak četiri puta veća nego u Hrvatskoj.





Osim što je na starom poslu morao da se bavi obavezama koje mu nisu bile u opisu radnog mjesta, bilo je godina kada uopšte nije dobijao godišnji odmor.



U najboljim slučajevima gazda bi ga nagradio s 5-7 dana koje bi mogao da provede sa porodicom.



– Kada se osvrnem, čudim se što sam toliko dugo trpio iskorištavanje. Ali, kao i većina Hrvata koji imaju djecu i kredit, nisam mogao da biram, morao sam da čuvam posao, jer se novi teško nađe – kaže Franko.





Zasad u Danskoj ne planira da polaže temelje za život u kojem bi mu se naknadno pridružio ostatak porodice, ali ne isključuje i tu mogućnost, piše Splitski dnevnik.



– Osim posla koji me je satirao psihički i fizički, najviše me je iritirala cjelokupna situacija u državi. Ili je bolje da kažem u tragikomičnoj verziji države. Ponekad bih poželio instant lobotomiju, pa da ne razumijem ni slovo od svega što pročitam u novinama i čujem na televiziji. Možda me u Danskoj spašava nepoznavanje jezika, ali i bez toga razlika u životu je nemjerljiva. Na kraju krajava ovde sam došao kako bih zaradio, otplatio kredit i lakše školovao djecu. Pošteno ću raditi kao i cijelog života, a što je najvažnije, prvi put u životu ću biti i pošteno plaćen – optimistično Franko završava svoju ispovijest.

Izvor: Hayat.ba