Trudna sam, dakle i nevidljiva

Ove godine od uredskog sam posla natukla koji kilogram i svi su naravno otišli u trbuh, moju slabu točku. Kada sam dala otkaz i krenula se prijaviti kao zaposlenik u vlastitom obrtu, našla sam se jednog dana u zgradi mirovinskog, čekajući u redu gdje me jedna starija gospođa pitala jesam li trudna.

-Nisam trudna gospođo, malo sam se udebljala – odgovorila sam joj, u stvari po malo i u čudu s obzirom da stanje, po mom kritično mišljenju, i nije bilo tako kritično. Gospođa, koja se inače jedva popela po stepenicama, usput mi je odmah ponudila i stolicu, a na kraju me utješila kako će te kile brzo otići. Što je najgore, nije jedina koja je u tom razdoblju posumnjala u moju trudnoću, za koju su se zainteresirali i mnogi poznati i nepoznati. Ne, nisam trudna i očito moram na drastičnu dijetu!

Za nešto više od mjesec dana, evo mene stvarno trudne. Kako sam prvu trudnoću bila dosta fit i do šestog mjeseca gotovo i nisam imala vidljiv trbuh, očekivala sam da će slično biti i ovaj put, pogotovo jer više ne sjedim osam sati te šetam psa nekoliko puta dnevno i još trčim po dijete u vrtić i skakućem po parku ko majmunčić.

Uzalud mome nadanju, trbuh se počeo poprilično brzo povećavati, iako je vaga pokazivala isto. Za dva mjeseca, dio odjeće već lagano tijesan. Kukam ja tako ginekologici što me snašlo i kako sam tako velika, a ona me tješi da je to normalno u drugoj i svakoj idućoj trudnoći jer je maternica već proširena, bla bla…

Pomirila sam se sa svojim novonastalim stanjem da trudna tri mjeseca izgledam kao ranije sa 6, i krenula u svakodnevni život. Iznenada, nitko mi više ne odmjerava poveliki trbuh u redu za blagajnu, u tramvaju, u pošti, bolnici, bilo gdje…štoviše, gospođe starije životne dobi prezirno me promatraju u strahu da ću se negdje progurati u redu ispred njihovih 10 dag salame i ne znam čega još. Nitko više ne pita jesam li trudna, da ne bi ostao bez stolice. Guraju me kad ulazim, guraju me kad izlazim, guraju me u redovima, u tramvajima, a da ne kažem da se pokušavaju i progurati u nadi da neću reagirati. Ponekad ni sama ne mogu vjerovati što doživim. Ako prigovorim unatoč trbuhu, kreće: „Slušajte, gospođice/mala/balavice!!“ ?!

Ne znam jeste li imale sličnih iskustava kada ste bile trudne. Ne daj Bože pozvati se na trbuh.

Sve se pretvorilo od onoga da „trudnice“ imaju prednost, do toga da trudnice u stvari mogu slobodno ići na kraj reda, a ako se požale, onda su nervozne i zajedljive. Jednako tako prolaze i majke s malom djecom, a na žalost i one s djecom s teškoćama, koje svi ispod glasa komentiraju i sažalijevaju, ali kada treba nešto konkretno napraviti, pa čak ako je to nešto konkretno pustiti prednost kod liječnika, a ne, ne! Svi smo isti dok čekamo u redu.

Trudnoća nije bolest, pa zašto bih onda ja imala prednost pred bakicom od 75 ili poslovnim čovjekom od 45 godina? Možda zato jer je to, po meni, prije svega stvar kulture. Svi imamo svojih problema i obaveza, ali meni „netrudnoj“ lakše čekati dva sata negdje kada me ne muče mučnije/žgaravica/bolovi u leđima/mjehur, nego meni trudnoj koju sve to muči. Da ne spominjem 150 različitih boleština koje mogu pokupiti, a od kojih se ne mogu liječiti coldrexima i antibioticima. A usto, neke trudnice bi trebale i mirovati, ali su prisiljene otići u trgovinu da bi kupile nešto za jesti. Ali, ma tko ih šljivi, ako su mogle do trgovine, mogu i čekati u redu za blagajnu.

U prvoj trudnoći doslovno su me gazili u trgovini, pogotovo kada bi se otvorila nova blagajna i kada bi čopor ljudi navalio preko mene jer me naravno nisu primijetili. Jednom prilikom u nekoj državnoj instituciji gdje sam otišla preko reda neke su gospođe komentirale kako ne mogu čekati, da mi trbuh nešto nije velik (7 mjesec trudnoće), pa sam valjda trebala izvući trudničku iskaznicu da im nešto dokažem. Danas, poučena iskustvom da su sve ranjivije društvene skupine nevidljive užurbanom narodu koji s nelagodom skreće pogled, trudim se što više iskoristiti svoja prava, barem kada moram.

Pa makar to podrazumijevalo svađanje s onim istima koji očekuju da im se dižu u tramvajima, ali sami nisu sklone pustiti u redu majku s troje male djece ili trudnicu s malim djetetom.

izvor: novi.ba