AJNA JUSIĆ: U RUBRIKU ‘IME OCA’ UPISIVALA SAM CRTICU DOK NISAM SAZNALA ŠOKANTNU ISTINU

Istinu o svom rođenju Ajna je saznala tek godinama kasnije, djelimično i zahvaljujući filmu “Grbavica” Jasmile Žbanić, koji je inspirisan pričom njene majke. Djetinjstvo pamti po “životu u dva sela”, znatiželjnim pogledima komšija i brojnim pitanjima na koje nije bilo odgovora.




– Mama i ja smo neko vrijeme bile smještene u sigurnoj kući u Zenici i onda smo se vratile u Zavidoviće, u kuću maminih roditelja.



Tamo smo živjele dvije godine, a onda je moja majka upoznala mog očuha i udala se, pa smo se preselili u drugo selo. Bilo je tu raznih priča, znate kako je to u mali sredinama.





Mame nije bilo nekoliko godina, onda se odjednom vraća sa djetetom, svi pitaju odakle sad to dijete, ko mu je otac…



U njenom selu je bila k..va, a ni u drugom selu, bogami, nije bilo ništa bolje. Svi su me zezali da mi on (očuh) nije pravi tata, njemu su opet zamjerali zašto je doveo ženu sa djetetom i pitali čije je dijete – priča Ajna.



Kako su godine prolazile, mještani u selu su polako saznavali pravu istinu i nije im, kaže Ajna, to bilo lako prihvatiti.

– Toliko je loše bilo da su me roditelji s 14 godina spakovali i odveli u Zenicu i ostavili me tamo da živim. Sjećam se da sam neutješno plakala, a mama mi je rekla: “Ovo je za tvoje dobro, a bit će ti nekad jasno zašto” – govori Ajna.

U Zenici je krenula u srednju medicinsku školu, a znatiželjna pitanja vršnjaka, ali i nastavnika su je i dalje pratila, piše Faktor.



– Prvi moj “klik” da je nešto tu čudno bio je kad sam se upisivala u školu i teta me je pitala za ime oca. Rekla sam da ne znam i da mi je otac umro. Onda mi je ona tražila smrtni list. A moja mama, koja je iznenada shvatila šta se dešava, potrčala je prema meni i rekla: “Idi vani, završiće ti mama ovo”. Tako je i bilo. Onda me je jednog dana profesor na času pitao kako mi se zove otac. Odgovorila sam da ne znam, a sva djeca su se počela smijati. Bilo mi je užasno, sramota me… Pobjegla sam iz škole s tim osjećajem nelagode, kao da nešto ne valja – sjeća se Ajna.



Prilika da sazna nešto više o svom porijeklu ukazala joj se kada je nedugo nakon toga otišla u posjetu majci i očuhu.



– Bila sam sama u kući i pronašla sam mamine papire, sve dokumente koje je ona držala na jednom mjestu. Počela sam da “kopam” po tim papirima i onda sam nabasala na nešto najgore što sam mogla vidjeti. Bio je to mamin detaljan iskaz, na 20 stranica, gdje opisuje sve šta joj se desilo. Tu su bili dokumenti iz Medice, iz policije, iz centra za socijalni rad… I tako sam saznala. Ne znam da opišem kako sam se osjećala – kaže.

Nakon prvog šoka, Ajna je odmah spakovala stvari i vratila se u Zenicu. Majci nije ništa rekla, kao ni bilo kome drugome. Ćutala je i držala sve u sebi punih devet mjeseci, a u međuvremenu je, kaže, počela popuštati u školi, praviti probleme… Na koncu je došlo do toga da su je htjeli izbaciti iz škole. Kad je konačno smogla snage da ispriča psihologinji šta je tišti, ona je pozvala školu, a iz škole su obavijestili Ajninu mamu.



– Taj prvi susret s njom, nakon što je saznala da ja znam, nikad neću zaboraviti. Plakale smo obje, a ona me je molila da joj oprostim. Nisam shvaćala šta je to što bih joj trebala oprostiti. Ja sam devet mjeseci provela misleći da me ona ne voli, da sam joj samo mrska obaveza, da me mrzi jer je podsjećam na nešto najgore na svijetu.





A ona je strahovala da ću ja nju odbaciti kad jednog dana saznam, da će me biti sramota, da ću biti ljuta jer mi nikad nije rekla… Na kraju smo shvatile da se ništa između nas nije promijenilo. Ona mene voli, ja nju neću odbaciti. Podijelile smo taj teret i sada je sve dobro – kaže Ajna.



Trauma, kaže, nije bila samo mamina, odrazila se na cijelu porodicu. S puno ljubavi priča o svom očuhu, koji je i sam tek nedavno prvi put smogao snage da javno progovori o svojim osjećanjima.



– Ma, on vam je pravi „lav“. Moja majka kasnije nije mogla više imati djecu, ali njemu to nije bilo važno. Želio je samo da budemo porodica, on, mama i ja. U vrijeme kad je upoznao mamu, ona je još bila jako loše, i psihički i fizički. Kad bi imala migrene zbog PTSP-a, on me je uvijek izvodio iz kuće: “Hajde da malo izađemo”… Svašta je i on preživio, osude okoline, razne zlobne komentare. Ali je izgurao do kraja. A mama? Sada za nju mogu reći da je sretna žena, kad se nasmije, da se od srca smije – govori Ajna.



Redovni odlasci kod psihologa puno su im pomogli da se suoče sa svojim traumama i potisnutim emocijama.



– Prvo sam išla sama, pa onda s mamom, dolazio je i stari… Kad više nisam imala tu potrebu, prestala sam ići. Ali možda ponovo krenem, previše je stresa. Sad je to malo teško, jer sam i sama završila psihologiju. A nije to ništa slučajno – s osmijehom govori Ajna.



Prije tri godine, na inicijativu doktorice Amre Delić, u Sarajevu je osnovano Udruženje “Zaboravljena djeca rata”, čija je Ajna predsjednica.



– Udruženje postoji od 2015. godine i za sada imamo 15 članova. To možda ne djeluje kao veliki broj, ali za nas je itekako značajan s obzirom na to da se o ovoj temi do sada nije nikada javno govorilo. Nekako smo sve ovo vrijeme djelovali daleko od medija, a od maja ove godine organizacija je i javno zaživjela i od tada nam se javilo još dvoje djece i tri majke, čija djeca ne znaju kako su rođena. Ljudi su sad već počeli pomalo da razmišljaju o toj djeci rođenoj zbog rata, dobijamo polako povratne informacije.



Naša država se ispotpisivala na razne konvencije o ljudskim pravima kao nijedna druga, ali slabo se to primjenjuje u praksi. Imamo odjel kod ombudsmena za ljudska prava u kojem su nam rekli kada smo ih kontaktirali: „Pa nama se niko nikad nije javio“. Ako smo imali u ratu do 50.000 silovanih djevojaka i žena, mene stvarno boli pitanje je li iko ikada pomislio da se možda neko dijete rodilo nakon tih silovanja? Gdje su ta djeca, kako žive, imaju li ikakvu podršku? Tu su također i djeca koja su nastala iz veza lokalnih žena sa UN vojnicima i drugim stranim službenicima koji su se poslije rata vratili u svoje zemlje a da nisu priznali dijete, plaćali alimentaciju ili bilo šta drugo. Pri tome su prekršili zakon jer tokom vojnih misija nisu smjeli da se upuštaju u takve veze. Ali, niko za to nikad nije odgovarao – kaže Ajna Jusić.



U Udruženju su sada pokrenuli pravnu analizu zakona BiH. Cilj im je donošenje jedinstvenog zakona o civilnim žrtvama rata na nivou BiH, koji neće razdvajati preživjele žrtve po nacionalizmu, entitetima… Žele, također, izmjenu Zakona o matičnim knjigama koji diskriminira djecu rođenu zbog rata.





– Gdje god krenete da vadite lične dokumente, uvijek ide ono: ime, ime oca, prezime. Ja u rubriku ime oca stavim crticu. A ako napišem ime majke, onda moram objašnjavati zašto nisam napisala i ime oca. Ne mogu ja da krivim tetu za šalterom zato što me pita, ali nije jednostavno kad morate usred općine objašnjavati kako i zašto…



Da bi bio civilna žrtva rata, po sadašnjem zakonu moraš imati 60 posto i više oštećenja. Kad govorimo o ratnim silovanjima, to je besmisleno. Želimo da u tom zakonu postoji jasna definicija i kategorija silovanih žena jer sadašnji zakoni jednostavno ne poštuju ono kroz šta su te žene prošle. Naše majke su heroji. Možda nisu bile na linijama, ali su skupo platile taj rat – zaključuje Ajna Jusić.



Procjenjuje se da je u Bosni i Hercegovini između dvije i četiri hiljade djece rođeno kao plod ratnih si**ovanja.

Izvor: Hayat/Foto:Faktor